You are hereBlogovi / Danijal Hadžović-ov blog / Tržišna integracija kao jedini način stvaranja prosperitetne i stabilne BiH

Tržišna integracija kao jedini način stvaranja prosperitetne i stabilne BiH


By Danijal Hadžović - Posted on 16 Svibanj 2012

Često možemo čuti kako je jedan od osnovnih problema održivosti BiH kao zajednice to što se ljudi koji u njoj žive međusobno ne vole i što je čak dva njena naroda ne priznaju kao svoju državu.
 

I dok jedni u tom nedostatku ljubavi vide glavni argument za disoluciju države jer zaboga nema smisla ljude prisilno držati u društvu u kome ne žele žvijeti, drugi se iz petnih žila upinju potvrđivati i promovisati svoj bosanski identitet bilo kroz pozivanje na državnu srednjovjekovnu historiju, veličanja u Evropi "jedinstvenog" i "bogatog" multikulturalnog naslijeđa ili pak stvaranja neracionalne euforuje oko fudbalske reprezentacije BiH.

 

I jedan i drugi pristup su pogrešni. Disolucija Bosne i Hercegovine apsolutno nikom ne bi bila interesu, kao što ni raspad Jugoslavije na onakav način gotovo nikom nije ništa pozitivno donio. Prije svega ,u ovakvim okolnostima međunarodne političke realnosti raspad države nije moguć. Osim toga, disolucija za sobom povlači opasnost od rasta tenzija i izbijanja novih sukoba, a sa ekonomskog gledišta neminovnog gubitka tržišta i resursa, tako da stvaranjem novih balkanskih mikro država teško da bi se kvalitet života običnog građanina poboljšao. S druge strane, griješe i oni koji nametljivim insistiranjem na bosanskom, nadetničkom identitetu i promoviranju zajedništva pokušavaju postaviti temelje za stvaranje stabilnijeg i složnijeg društva. Nacija je, kako je to pokazao Benedict Anderson zamišljena zajednica, nastala na imaginaciji zajedničkog historijskog naslijeđa čiji se postojanje zasniva na pojedincima koji mogu da zamisle ostatak nacije kako simultano postoji u istom nacionalnom prostoru.
 

U stvarnosti naše porijeklo je vrlo upitno, ogromnu većinu naših sunarodnjaka nikada nećemo upoznati, a od onih koje upoznamo neke ćemo voljeti, neke prezirati, a prema većini ćemo biti ravnodušni. S obzirom da u Bosni i Hercegovini već postoje manje više čvrsto izgrađena tri nacionalna identiteta duboko protkana romantičnim mitovima i lažnom slikom vlastite veličine, iluzorno je očekivati da će ti identiteti biti zamijenjeni novim, nadetničkim, ili da će uspješno koegzistirati sa integralnim bosanstvom, najprije zato što su međusobno kontradiktorni. Pogledajmo samo odnos prema srednjovjekovnoj Bosni: za jedne je ona bila srpska kraljevina, za druge hrvatska, za treće dokaz bosanske hiljadugodišnje državnosti i neprekidnog kontinuiteta, dok su za četvrte spas i oslobođenje stigli osvajanjem Bosne od strane Mehmeda el-Fatiha!

 

Dakle insistiranja na općem bosanstvu i pokušaji navođenja drugih na ljubav prema BiH neće donijeti željeni rezultat. No čak i kada bi se sutra probudili u državi u kojoj se svi građani kunu u njihovu jedinu i nezamjenjivu BiH, pitanje je da li bi to donijelo ikakve promjene glede jačanja samog društva i poboljšanja kvaliteta života. A osim toga, gradnja države na ljubavi je zapravo postavljanje vrlo sumnjivih i dugoročno neizvjesnih temelja zajednice. U narodu ne postoji džaba izreka da se od ljubavi ne živi, a svakodnevno smo svjedoci pucanja porodica i brakova, zajednica čiji bi ljubav trebala biti osnovni temelj. Ljubav kao takva je vrlo subjektivna i promjenjiva kategorija, a ljubav prema zajednici od 4 miliona stanovnika koje ne poznajete, u državi nedavnoj izašloj iz rata, sa tri suprotstavljene nacionalne ideologije, tri različita tumačenja historije i tri različite nacionalne svijesti je teško očekivati, barem kod onih koji se primarno ne identifikuju sa tom zajednicom. Možda je veći problem od nedostatka ljubavi prema BiH to što njeni narodi do sada nisu uspjeli pronaći minimum ličnog interesa (namjernog kažem ličnog ne zajedničkog).

 

Uzmite kao primjer s jedne strane socijalističku Jugoslaviju, državu nastalu pobjedom partizana u Drugom svjetskom ratu koja je izgrađena na komunističkoj ideologiji i složnom "bratstvu i jedinstvu". Naravno, kao glavno sredstvo građenja stabilnih temelja nove države poslužio je represivni komunistički aparat koji je strogo kažnjavao sve one koji nisu htjeli komunistički misliti ili voljeti svoju domovinu i njene narode. No ti temelji su u suštini bili iznimno slabi. Ljude, kako se pokazalo ne možete natjerati da vole jedni druge, komunizam kao ideologija doživio je globalnu propast, a minimum zajedničkog interesa koji bi tu državu držao na okupu više nije postojao, ponajmanje ekonomskog. Sloveniji i Hrvatskoj kao najrazvijenijim državama više nije odgovarao sistem jugoslovenskog federalizma i raspodjele bogatstva ka siromašnijim republikama, kojeg je Srbija po svaku cijenu htjela zadržati. Kako je sve to u konačnici završilo ne treba podsjećati.
 

S druge strane kao kontraprimjer možemo uzeti SAD. Od samog osnivanja ta zemlja privlačila je milione ljudi iz čitavog svijeta. Povod njihovog emigriranja u "novi svijet" svakako nije bio ljubav prema dalekoj nepoznatoj zemlji, niti je ta država dugo vremena uopće imala neki zajednički identitet. Naprotiv, Amerika je u svojim počecima bila država malih, međusobno odvojenih i nerijetko sukobljenih etničkih i vjerskih zajednica. Amerika je uvijek bila daleko od idealnog društva, sukobi i nasilje među najznačajnijim su obilježjima američke historije- američki Indijanci su gotovo potpuno istribljeni, crnačko stanovništvo prešlo je put od robova, preko spaljivanja na lomačama, do nemogućnosti ulaska u javne objekte sve dok sebi nisu osigurali građanske slobode; irski i italijanski doseljenici koji su dolazili u kasnijim valovima su od već domicilnog protestanskog stanovištva posmatrani kao manje vrijedni pojedinci i krvavo su se morali izboriti za svoj status u društvu; azijatsko stanovništvo koje bi dolazilo u Ameriku naročito je moralo prolaziti kroz posebne muke, a rasizam i ksenofobija i danas su prisutni u mnogim dijelovima SAD-a.

Nameće se pitanje šta je toliki broj ljudi privuklo da dolaze u Ameriku pored svih nedaća s kojima su se morali suočavati? Odgovor je jednostavan- i pored svih problema, SAD su nudile ono što je malo koja država: slobodnu zemlju, slobodno tržište i priliku da uz dovoljno maštovitosti i rada ostvarite ono o čemu ste u matičnoj zemlji mogli samo sanjati- materijalno blagostanje. Od zaostale britanske kolonije koja 1776. izborila nezavisnost, Sjedinjene Države su već krajem 19. stoljeća postale vodeća industrijska sila svijeta, demonstrirajući svijetu do tada neviđen napredak koji kontinuirano traje i do danas. Amerika je stvorena na ličnom, ekonomskom interesu pojedinaca.
 

S druge strane Bosna i Hercegovina svojim građanima ne pruža velike mogućnosti, posebno ne ekonomske. U zemlju rijetko ko želi doći živjeti, a na hiljade je otišlo i još uvijek želi otići. Posljedica rata je bila i stvaranje odvojenih etničkih teritorija, a svi megalomanski projekti organizovanog povratka su uglavnom propali jer ko se želi vraćati u sredine u kojima nema nikakvu perspektivu.
 

No zamislimo da je BiH društvo sa jedinstvenim tržištem u kome ljudi slobodno trguju, sarađuju i razmjenjuju robu i ideje, ne zato što se vole, nego radi ostvarivanje lične materijalne koristi.
 

Zamislimo privrednika okruženog bespoštednom konkurencijom slobodnog tržišta koji umjesto Bošnjaka, Srba i Hrvata vidi 4 miliona potencijalnih kupaca i potrošaća čije potrebe nastoji zadovoljiti kako bi profitirao i opstao na tržištu. Zamislimo kompanije koje se otimaju za kvalitetne i vrijedne radnike ne gledajući njihove teritorijalnu, etničku, političku ili bilo koju drugu pripadnost jer kvalitetan radnik donosi i tržišnu prednost i zaradu.
 

I na koncu zamislimo društvo u kome će postati normalno da zbog zaposlenja Bošnjak i Hrvat odlaze u Banja Luku, Srbin i Hrvat u Sarajevo, a Bošnjak i Srbin u Široki Brijeg. Ako vam ovo zvuči kao nerealna i patetična utopija u krivu ste jer će ovo jednog dana postati realnost BiH (ukoliko se eventualno ne desi neočekivano čudo u vidu nove globalne socijalističke revolucije). Kapitalizam i slobodno tržište uspjeli su pobijediti i mnoge veće podjele i animozitete od onih koji su trenutno prisutni u BiH. Sa izgradnjom zajedničkog tržišta te čvrsto povezane i zavisne ekonomije automatski bi došlo i do ljudske saradnje koja bi vjerovatno (ne i nužno) dovela do stvaranja tolerantnijeg i ujedinjenijeg društva. Osim toga, jedino bi BiH građena tržišnom logikom mogla dovesti do ponovnog uspostavljanja većih multietničkih sredina, koji bi kao ekonomski centri privlačili ljude iz cijele BiH, ali i šire.
 

Naravno, za postavljanje ovakvog društvenog okvira najprije je neophodno promijeniti trenutni društveno-politički sistem. Društvo sa najvećom javnom potrošnjom u Evropi, ogromnom administracijom, visokim porezima te glomaznom i neefikasnom birokratijom koja guši razvoj poduzetništva, ne ostavlja pojedincu mnogo prostora za ekonomski napredak. Opasnosti od ekonomske integracije koja prijeti njihovom položaju savršeno su svjesne i naše političke elite kojima sadašnji sistem politički i ekonomski odvojenih etno-polisa savršeno odgovara.
 

Kao ilustraciju za ovo što govorimo pogledajte samo većinu danas vodećih biznismena u BiH. Njihov kapital mahom počiva na kriminalnim temeljima ratne i poratne pljačkaške privatizacije, a poslovanje unapređuju zahvaljujući političkim vezama i namještenim tenderima za velike vladine projekte. Takvi privrednici zajedno sa svojim kompanijama ne bi dugo opstali u uslovima zdrave tržišne konkurencije firmi koje su svoje poslovanje izgradile na kvalitetnim proizvodima, stručnom kadru i inovativnim rješenjima. Oslobađanjem tržišta koga bi uporedo moralo pratiti smanjenje ovlasti svih nivoa vlasti, nameta privredi, te zaposlenih u administraciji, kao rezultat bi neizostavno imalo urušavanje čvrsto izgrađenog sistema partiokratije koja prožima sve pore društva sa odabranim biznismenima, zapošljavanjem preko veze, podobnosti ispred sposobnosti te ogromnom birokratijom kao mehanizmom kako za upravljanje svim segmentima društva, tako i za uhljebljivanje članova porodice i podobnih stranačkih kadrova.
 

Stoga ne treba sumnjati da će naše vladajuće elite svim silama odlagati propast postojećeg sistem koji su godinama predano gradile. Do tada ćemo biti prinuđeni slušati velike retorike o vitalnim nacionalnim interesima, ugroženim narodima, tekovinama proteklog rata i sličnim mobilazorskim poklićima. Za sve to vrijeme naša perspektiva će biti mizerna, novčanici prazni, a lični ekonomski interes dalek i nepoznat, zbog čega će ekonomske teme političarima ostati sedma rupa na svirali.
 

Pa ipak trenutni partiokratsko-etnocentristički sistem neminovno će doživjeti svoj kolaps, pitanje je samo s koliko bolnim i dugoročnim posljedicama, što će biti put u stvaranje tržišno integrisane i stabilnije BiH.

Language/Vaš Jezik

Ostanite u Vezi

Pridružite se Našoj Facebook Grupi Pogledajte Naš YouTube Kanal Pratite nas na Twitteru Naš RSS Feed

Volunteer!!!