Hvala Gospodine Predsjedniče.
Ovo nije prvi put da se u ovoj dvorani osjećam kao da sam pao kroz neku rupu u prostorno-vremenskom kontinuumu, neku deformaciju ili tunel koji me je odnijeo nazad u 1970te.
Evo nas ovdje u svijetu državne kontrole industrije, kontrole cijena i prihoda, ograničenja radnih sati, i subvencija neprofitabilnih korporacija. Ne mogu to dočarati na bolji način nego da pročitam birački spisak onoga na što smo danas glasali. Subvencije za SI/Mura u Sloveniji, za Heidelberger Druckmaschinen AG u Njemačkoj, za Vikelpovski Automativ u Poljskoj, za Aragon Retail u Španiji, za Comunidad Valenciana Textiles u Španiji, za Comunidad Valenciana Natural Stones u Španiji, za Lehr u Španiji, za H. Cegielski - Poznań u Poljskoj, ...
Znate u 1970tim smo govorili o biranju pobjednika. Ovo što zapravo ovde radimo je biranje gubitnika, mi tjeramo EU da podrži novcem tamo gdje je slobodno tržiste proglasilo neuspjeh. I zašto to radimo? Zato što je EU sada mehanizam za redistribuciju bogatstva favorizovanim grupama klijenata. Vi znate Gospodine Predsjedniče isto kao i ja da je to glupost, Vi ste bili briljantno uspješan konzervativni lider u Kataloniji, Vi razumijete važnost individualne slobode i slobode tržišta. Također to razumiju i naši glasači. Novac ponestaje i mi se približavamo trenutku kada će kao u George Orwellovoj veličanstvenoj metafori “ljudi otresti sistem kao konj kada otresa muve.”