Nedjelja ujutro. Na TVSA gledam vanjskopolitički magazin "Global" koga vodi bard bh. novinarstva Mufid Memija, i za trenutak pomislih da se država u kojoj živim zove Kuba ili Sjeverna Koreja. Iz iluzije me trznu natpis "Panasonic" koga sasvim slučajno ugledah na dnu plazme, a onda shvatih da je ovakav uređaj izmrcvarenim građanima navedene dvije zemlje nešto o čemu mogu samo sanjati. Emisija u cjelosti posvećena protestima pred Wall Streetom o kojima slušam same hvalospjeve bez trunke kritičnosti- demonstranti se predstavljaju kao revolucionarni junaci savremenog doba koji će svijet izvući iz neoliberalnog mraka i uspostaviti bolji i pravedniji sistem, govori se o nekakvoj prekomjernoj brutalnosti policije i nelegalnim hapšenjima, navodnom neoliberalizmu kao posljednjoj fazi kapitalizma koji je na odumiranju.... Šlag na tortu bilo je saznanje koje mi je saopštio vrli voditelj da je Milton Friedman najpoznatiji predstavnik ZLOGLASNE Čikaške ekonomske škole, a kao višnja na šlag u veličanju protesta je citirana nekakva besmislena izjava Mao Zetunga, inače velikog humaniste i altruiste koji na duši nosi nekoliko miliona ljudskih života. O faktima da su pojedini demonstranti uhapšeni ne zbog straha establišmenta i želje da unište proteste nego čisto zbog činjenice da su blokirali Brooklynski most i tako zaustavili saobraćaj, žalbama mnogih građana na nesnosan smrad, konzumiranje narkotika i buku koja dolazi iz parka u kome se demonstranti okupljaju, naravno ni riječi. Također, nikako da saznamo koji su konkretni ciljevi demonstranata (koji osim parola "rušimo kapitalizam" i slično očito nisu nikom jasni) i kakva je korist i zakletim ljevičarima veličati pokret koji nema ni glavu ni rep niti se tačno zna šta u stvari hoće. Mufid je iskoristio priliku i da dobro naruži svoje kolege novinare iz vascijelog svijeta koji sram ih bilo nisu dovoljno pažnje posvetili protestima jer rade u službi kapitalističkih oligarha. Pomislih, ili sam lud ja ili je Memija. Jer posljednjih dana koji god informativni program da pratim bilo na internetu ili TV-u, bilo domaći ili strani, non-stop gledam, slušam i čitam o protestima u New Yorku. S druge strane protesti konzervativnog pokreta Tea Party su imali daleko više posjetilaca od ovog, ali taj pokret u evropksim medijima ne postoji. Je li iko u bh. medijima uopće ikad čuo i spominjanje čajdžija?
Memiji nije zamjeriti. On je osoba koja je stasala, djelovala i potpuno saživljavala sa bivšim socijalističkim sistemom, i kao svaki poslušni i vjerni novinaru u tom sistemu je uživao maksimalne beneficije i blagodati. U kakvoj-takvoj tržišnoj utakmici nastaloj raspadom Jugoslavije Memija je izgubio svoje mjesto neprikosnovene novinarske primadone, a dodatni povod u mržnji kapitalizma mu nedvojbeno daje i činjenica da su njegovo mjesto zauzeli daleko nepismeniji, neelokventniji i neobrazovaniji kvazi novinari koji su ponajmanje zahvaljujući svom znanju i vještinama dobili priliku oblikovati javni medijski prostor. Problem je što se nikad nisu pojavili ni približno jednaki njemu, a kamoli bolji i kada ovo govorim najmanje mislim na ideološku pripadnost. Novim raznim novinarčićima je i pravopis maternjeg jezika nerijetko gostujući teren, pa je od takvih neko dublje političko znanje i novinarsku analitičnosti iluzorno očekivati.
Mufid je stara komunjara, ali vrlo obrazovana i stručna.
Zato kada Mufid Memija medijima koji danima bruje o okupaciji Wall Streeta zamjera nedovoljno posvećivanje pažnje protestima, to je ništa drugo nego poziv da mediji počnu sa rasplamsavanjem mržnje prema kako on to vidi surovom neoliberalizmu i "bolesnom" kapitalizmu, poziv na stvaranje atmosfere rata, želja da mediji upotrijebe svu svoju propagandnu moć radi uspostavljanja socijalističkog sistema; To je poziv u pomoć osobe koja pamti jedan sistem u kome je bila neupitni novinarski autoritet, a danas je spala na kantonalnu televiziji. To su svakojaki duhovi prošlosti koji BiH vječno vuku u ponor socijalizma onemogućavajući joj bilo kakav napredak.