U ovom blogu sam jednom ranije donekle dotakao školstvo, u postu pod nazivom Javni prevoz za studente mora biti besplatan. Stvarno?, i na čijem kraju je predloženo ukidanje državnog monopola u školstvu i uvođenje tržišne utakmice, kao ispravniji i bolji potez države u nastojanju da pomogne studentima.
Nedavno dijljenje nešto starijeg ali sasvim relevantnog i interesantnog članka publiciranog na sajtu tportal.hr sa prijateljima putem socijalnih medija, u kojem se između ostalog podržava tržišna utakmica u školstvu, donijelo je veliki broj pozitivnih vibracija, bar u prijateljskim libertarijanskim i pro tržišnim krugovima.
Jednu manje entuzijastičnu ali ipak interesantnu razmjenu mišljenja na ovu temu imao sam sa profesorom gimnazije (budžetski radnik), na kojeg sam do sada potrošio značajnu količinu energije u predstavljanju i približavanju ideja individualizma i slobodnog tržišta. Jedna posebna tema oko koje smo inače imali nesuglasica je, pogodili ste, državno školstvo. Moj prvi pokušaj ukazivanja na tržišne ideje prije par godina naišao je na odlučno negodovanje, uz tvrdnju da je edukacija sveta djelatnost i da njoj kao takvoj kompeticija nije prikladna, jer bi to po njegovom mišljenju odvratilo nastavnike od stvarnog predavanja i okrenulo ih korumpiranom biznisu. Sva moja tadašnja objašnjenja naišla su na gluve uši.
Međutim, uz preporuku članka te nakon nekoliko pisanih razmjena u proteklih nekoliko dana smo konačno došli do slaganja. Kolega bloger mi je kasnije sugerisao da ovu razmjenu pretvorim u članak jer su argumenti prezentovani pri kraju diskusije po njegovom mišljenju stvarno odlični. Polaskan ovim komplimentom, pomenutu diskusiju objavljujem u cijelosti.
(Početak)
Profesor: Neoliberalno školstvo? Neodrživ sistem ako mene pitas.
Ja: Baci par argumenata da razmotrimo :)
Profesor: Što se tiče neoliberalnog školstva mislim da bi trebalo odvaditi ono što je pozitivno, a to je sloboda u kreiranju plana i programa za predavače. Ali opet ako očekujes da te financira država onda moraš prihvatiti i njihovu ulogu u školstvu. Ukoliko želis slobodu moraš tražiti sredstva od polaznika, što znaci da školovanje nije besplatno. Iskreno, da školovanje u mojoj državi nije besplatno, ja ne znam kako bih ja završio školu. Osim ako neoliberali imaju rješenje i za to... možda bi trebala postojati neka kategorija ljudi kojima je dozvoljeno besplatno školovanje, pa bi onda ti ljudi vraćali taj kredit toj ustanovi. I eto opet se vraćamo na staro. Neoliberalno školstvo nije rješenje za sve nas. To je rješenje za one koji ga sebi mogu priuštiti.
Ja: Neoliberalno školstvo podrazumjeva tržišnu utakmicu, gdje kolektivizam jos uvijek ostaje na snazi, ali se studentima davaju vaučeri da sami biraju škole u kojima će se školovati. To bi dovelo do inovacije i takmičenja u kvaliteti i kvantiteti obrazovanja. Naravno, škole sa najlošijim programima će ostati bez studenata a samim tim i bez posla.
A sistem u kojem bi svak sebi plaćao školstvo bi bio klasicnoliberalno školstvo, i prema njemu treba eventualno težiti. Neoliberalno školstvo treba gledati samo kao tranziciju (sljedećih 15-30 godina), jer školstvo nije osnovno ljudsko pravo, to je privilegija. Otimanje plodova individualnog rada da bi se ostvarilo neko pravo nipošto se ne može zvati ljudskim pravom, to je otimačina pod prijetnjom strojnice.
Dakle trenutno pitanje koje bi trebalo postaviti je da li bi naši edukacijski sindikati bili voljni prihvatiti tržišnu utakmicu?
Profesor: Glavni problem je što ti mislis da je obrazovanje privilegija, a ja da je to osnovno ljudsko pravo... Ti govoriš o poboljšanju kvaleteta ukoliko se fakulteti budu natjecali u tome koji će izraditi bolji plan i program, dovesti bolje predavače i time privući više studenata. Meni je to sasvim ispravno. Međutim, kvantitet i kvalitet su dvije različite stvari i svi znamo da je teško održati bilo kakav kvalitet ukoliko dobro pazimo da održimo određeni kvantitet.
Prava istina je da su veće šanse da završiš fakultet ako ga ti plaćas, a ne država. Razlog za to je jednostavan: oni koji su otvorili taj fakultet osjećaju obvezu da 'puste' studente da polože ispit na mnogo lakši način jer ti studenti plaćaju taj fakultet. Ukoliko oni podignu svoje kriterije na mnogo veću razinu, manje studenata će zavrsavati taj fakultet, a time će ih se manje i upisati naredne godine. Mislim da je želja za profitom/kvantitetom ipak jača što znači da je znanje/kvalitet zabačen u drugi plan. Jedino je žalosno što i sami studenti to znaju, ali i njima je samo stalo do diplome na kraju svega. Mislim da je pametnije mijenjati svijest ljudi, nego sistem školstva u našoj zemlji. Ovo o čemu ti pričas je pomalo zaživjelo i kod nas samo to ljudi koriste u svoje svrhe i na potpuno pogrešan način.
Ja: OK, ja sam moj argument o osnovnom ljudskom pravu već dao. Jasno mi je da tu nema izmirenja računa, te više neću pokušavati. Još ću samo ponoviti odgovor koji sam prije nekoliko mjeseci već bio ponudio i to će biti zadnje.
Kada se govori o kvaliteti školstva u privatnom sektoru, tu se naravno podrazumjeva i kvantitet - utvrđeno znanje. Privatna škola koja postoji radi davanja lažnih diploma neće dugo ostati na tržištu, zato što će se vrlo brzo shvatiti da diploma iz takve ustanove mušteriji/studentu ne daje zapošljenje, jer nije proizvela pouzdano znanje. A škola kojoj je stalo do dugoročnog poslovanja će se potruditi da njeni studenti imaju potrebno znanje i samopouzdanje kada iziđu na berzu rada. Zašto? Zato što su ti studenti oličje rada jedne edukacione institucije, koja zavisi ni o čemu drugome nego o proizvodnji što većeg znanja.
Međutim nemojmo zanemariti to što si pomenuo o osjećaju obaveze da se studenti puste da prođu jer su kao platili i kao profesorima je teško da jadnike zbog toga keknu. Iz ranije predloženog sasvim je jasno da je takav ishod moguć samo u institucijama koje gledaju kratkoročan profit jer će ih sutra progutati tržiste. A razlog zašto se diplome kod nas kupuju ne samo u takvim privatnim edukacionim institucijama već i u onim državnim, je zbog toga što za takvo kupljeno znanje imamo tržište. A to je naravno državno tržiste rada, gdje je važna diploma a nije važno znanje. Dakle time ćemo povezati ovaj problem sa problemom svih problema, a to je preveliki centralni aparat, koji zapošljava ogroman broj službenika za koje nema potrebe jer bi se njihove djelatnosti trebale prepustiti tržistu, bas kao i presveta edukacija. Peace, out!
Profesor: Slažem se sa svim ovim sto si rekao... posebno s tim da se diplome kupuju jer za njih postoji tržiste. U nekim normalnim državama sasvim je prihvatljivo vrednovati diplome prema tome gdje su one stečene. Kod nas je bitno da si završio to nešto i da to nešto ima nekakav pečat. Naravno prosjek ocjena je bitan, pa tako neki student koji je diplomirao na fakultetu u npr. Beogradu ima sasvim jednaku šansu da se zaposli kao i student koji je diplomirao u obližnjem selu. (Naravno spomenuti u obližnjem selu sigurno je bez problema imao prosjek ocjena 10)
(kraj razmjene)
Tu se naravno ima mnogo toga za dodati i argumentirati, ali to naravno ostavljam kao mamac čitaocima za diskusiju u komentarima. Fire away!