Progresivni porez je štetan, nemoralan i nepotreban

Submitted by Danijal Hadžović on pet, 12/30/2011 - 09:10
Za i protiv poreza
 
Tvorac prijedloga za novu pljačku građana Glede najavljene izmjene zakona o porezu na dohodak u Federaciji BiH, kojim bi se uvele progresivne stope, tj. samo povećali poreski nameti "boljestojećim" radnicima u FBiH, mišljenje javnosti je podijeljeno. Podsjećamo, prema prijedlogu konsultantske kuće za istraživačke i razvojne usluge i poslovni konsalting – Revikon d.o.o. u vlasništvu SDP-ove ekonomske vendete Marina Ivaniševića (osumnjičenog za sudjelovanje u aferi "reket") umjesto trenutnog proporcionalnog poreza na dohodak, porezi bi bili povišeni uvođenjem progresivne stope i to tako što će oni koji zarađuju do 1.000,00 KM mjesečno, državi i dalje plaćati mjesečni porez od 10%; oni koji zarađuju do 2.500,00 KM plaćat će i dodatnih 15% poreza na razliku zarade, oni čija se primanja penju do 5.000,00 KM  20% poreza, dok će oni čija poreska osnovica prelazi 5.000,00 KM plaćati 30% poreza na zarađenu razliku. 

Većina medija odlučno su osuđivali najavljeno povećanje poreza, izuzev nekolicine pod kontrolom SDP-a poput Federalne televizije ili Sarajevo-x.com, ali  čak ni oni nisu davali podršku najavljenim izmjenama zakona, nego su u najboljem slučaju bili neutralni ili su ih naprosto ignorirali. Ekonomski stručnjaci također su gotovo bili jednoglasni u osudi najavljenih povećanja i prognozirali su crn scenarij ukoliko bi zakon bio usvojen. Međutim, bitno drugačije i od većine medija i od ekonomista reagirali su obični građani čija su mišljenja glede povećanja poreza ostala podijeljena.
 
Tako smo na forumima mogli čitati, ali i u svakodnevnim razgovorima slušati žestoke rasprave na temu: za ili protiv progresivnog oporezivanja. Ljudi koji se protive povećanju poreza čine to ili iz razloga što osjećaju netrepeljivost prema platformaškoj vladi na čelu sa SDP-om pa ionako svaki njihov potez  dočekuju na nož, ili što je riječ o osobama čija su primanja veća od 1 000 km mjesečno pa će ovim zakonom biti direktno pogođeni, ili što su jednostavno u pitanju razumni i inteligentni ljudi koji su svjesni pogubnosti ovakvog zakona i pljačke koju Vlada namjerava sprovesti nad građanima. Bez obzira šta bio njihov povod te osobe su ipak svjesne nedaće koju najavljuje Vlada Federacije. Lično su mi bili daleko zanimljiviji argumenti pobornika uvođenja većih progresivnih stopa, očigledno vrlo zavidnih, frustriranih, ideološki fanatiziranih ili jednostavno tupavih ljudi. Najčešće teze u odbranu pljačke svojih "imućnijih" sunarodnjaka bile su tipa: "progresivni porezi postoje u većini evropskih zemalja (pa je to valjda samo po sebi dobro), plati koliko  zaradiš, "bogate" treba udariti po džepu, ovo je pravi socijaldemokratski potez", i slične besmislice od kojih se normalnom čovjeku može jedino želudac okrenuti. 
 
 
Socijala i zemlja obećana
 
No zavirimo u suštinu takvih razmišljanja. Dakle tačno je da većina evropskih država primjenjuje sistem progresivnog oporezivanja, koji se opet od države do države znantno razlikuje kako pa svojoj visini, tako i po raznim poreskim olakšicama. Tačno je i to da se socijaldemokrati tradicionalno zalažu za progresivno oporezivanje, ali to što je nešto socijaldemokratsko i primjenjeno u većini država Evrope ne znači da je i samo po sebi kvalitetno. U bh. javnosti svakodnevno bombardovanoj s ružičastom slikom Evropske unije koja je postala jedini politički cilj i ideal lješpšeg života, evropske zemlje se općenito doživljavaju kao rajevi na zemlji, i svi zakoni i pravila koji vladaju u njima su sami po sebi izvrsni. 
 
Evropljani svoj prosperitet i "državu blagostanja" mogu zahvaliti mukotrpnom i predanom radu svojih predaka iz prethodnih nekoliko generacija, koji su iza sebe ostavili snažne industrijske zemlje i velike količine akumuliranog kapitala. Međutim današnja situacija  nije ni blizu tako sjajna u superdržavi Evropskoj uniji koju potresa nova finansijska kriza i čijih se nekoliko članica nalazi pred bankrotom, a upitna je i sudbina zajedničke valute Eura.  Osim toga mogućnost da žive u "socijalnoj državi" koja kako to socijalisti vole reći "brine o građanima od rođenja do groba" Evropljane prosječno košta oko 50% njihove ukupne mjesečne zarade koja se kroz poreska oduzimanja skladišti na vladinim računima.Socijalna država podrazumijeva uglavnom da jednu polovinu godine morate raditi za državu, a drugu polovinu za sebe, i da želite svoj dohodak povjeravati raznim birokratskim apartčcima jer valjda oni bolje od vas znaju kako treba raspolagati sa vašim novcem. 
Također logika "ko zaradi više, treba više da plati" nema nikakvo smisleno uporište. Prije svega ako država ima dovoljno sredstava da finansira potrebe koje građani žele da budu javne, čemu onda težiti tome da se dodatna sredstva daju na raspolaganje vladajućoj stukturi . U slučaju jedinsteve porezne stope na dohodak na 10% kakvu imamo danas u Federaciji, osoba koja zarađuje 2 000 km plaća 200 km poreza, dok osoba sa 1 000 plaća 100 km. Dakle onaj ko zarađuje duplo više, plaća i duplo veći porez, sasvim logično i pravedno, zar ne? No po novom zakonu osoba čija su primanja 2 000 km bi sada plaćala 400 km poreza na dohodak, dakle četiri puta više od osobe čija primanja ne prelaze 1 000 km. Koje je razumno uporište u zalaganju da osoba sa 2 puta većom platom plaća 4 puta više poreza, s tim porezna opterećenja postaju sve veća sa visinom primanja? 
 
Glavni argument pobornika progresivnog oporezivanja je da se na taj način postiže famozna "socijalna pravda". No niko dosad nije uspio razjasniti koje je to logičko objašnjenje i opravdanje za nasilno uspostavljanje "socijalne pravde" i šta ona tačno treba podrazumijevati. Koliko pojedinac A ima pravo steći materijalnog bogastva prije nego što zaključimo da mu je to previše, ili koliko pojedinac A smije biti bogatiji od pojedinca B pa da u društvu ne vlada socijalna nepravda? Tržište, na žalost ljevičara, ne poznaje nikakve principe socijalne pravde, nego uvažava samo zasluge i dobrobit koju pojedinac donosi društvu, pa ga u skladu s tim i materijalno nagrađuje. Fudbalski tim Vratnika sasvim sigurno neće pratiti jednak broj ljudi kao i Barcelonu, tako da jedan fudbaler Vratnika koga evenutalno gledaju samo porodica i prijatelji ni u kom slučaju ne može imati ni približna primanja kao jedan Messi koji svojim bravurama oduševljava milione ljudi širom svijeta.
Ali s druge strane na svu sreću postoji pravednik u vidu socijalne države koji uskače da pomogne pojedincu B koji zarađuje manje od pojedinca A, tako što pojedincu A oduzme veći dio njegove zarade. Na kraju pojedinac B nema ništa više nego prije, ali šta se može porediti sa veličanstvenim osjećajem socijalne pravde kada znate da niste mnogo siromašniji od vašeg sugrađanina.
 
Od socijaldemokratskih suptilnih metoda pljačkanja ljudi kroz usvajanje zakona, mnogo konkretniji su bili boljševici i razni komunistički dikatorski režimi koji su "socijalnu pravdu" postizali nacionalizacijom, nasilnim oduzimanjem imovine, terorom i obračunom s klasnim neprijateljima.
 
 
Štetočine koje nas vode u propast
 
Istini za volju odluka o povećanju koju Vlada Federacije namjerava sprovesti nije čak ni vođena socijaldemokratskim pobudom i željom da u društvo uspostave "socijalnu pravdu", ali ti argumenti uvijek posluže kao dobar spin za fanatiziranu ljevičarsku masu koja nažalost ne nedostaje nijednom društvu. Motiv Vlade za donošenjem ovakve odluke vrlo je alarmantan i dugoročno nanosi veliku štetu građanima. Federacija BiH prosječno ima jednu od najvećih stopa javne potrošnje u Evropi, administracija zapošljava blizu 100 000 hiljada ljudi, a čak 12,4% stanovnika Federacija prima socijalnu pomoć (najvećim dijelom su u pitanju boračke naknade). Jasno je da ovoliki stepen javne potrošnje dugoročno nije održiv, ali niti jedna dosadašnja vlada se nije usudila učiniti bolne rezove i krenuti u smanjenje potrošnje. Dapače, vođeni čistim političkim populizmom i strahom od socijalnog bunta vlade smišljaju sve moguće načine da obezbijede dodatna sredstva kako bi finansirali ogromnu i krajnje štetnu javnu potrošnju. 2008. vlada Mutafa Mujezinovića problem je "riješila" zaduživanjem kod MMF-a, a sav novac je potrošen na finansiranja javne uprave. Danas kada je kasa ponovo ispražnjena,  premijer Nermin Nikšić se odlučuje da udari na jedino što mu je još ostalo, malobrojne zdrave snage bh. ekonomije.
 
Niti jedna vlada nema hrabrosti ni odlučnosti da učini ono što je neophodno, a to je rezanje javne potrošnje i rasterećenje privrede koje bi omogućilo razvoj preduzetništva i otvaranje novih radnih mjesta. Umjesto toga vještački se na životu održavaju neodrživi i katastrofalni socijalni programi i nagomilana administracija, a u to ime dodatno se pljačkaju i siromaše građani Federacije. Sve dok jednog dana taj prenapuhani balon pun metana ne pukne, a BiH ne zadesi sudbina Gčke. Živi bili pa vidjeli! A ljevičarskim tupanima i ljubomornim fanaticima ostaje utjeha da se naša vlada bori za "socijalnu pravdu" i da je njihova sreća u tome što će njihov uspješniji i cijenjeniji sugrađanin imati manje nego.

Za i protiv poreza
 
Tvorac prijedloga za novu pljačku građana Glede najavljene izmjene zakona o porezu na dohodak u Federaciji BiH, kojim bi se uvele progresivne stope, tj. samo povećali poreski nameti "boljestojećim" radnicima u FBiH, mišljenje javnosti je podijeljeno. Podsjećamo, prema prijedlogu konsultantske kuće za istraživačke i razvojne usluge i poslovni konsalting – Revikon d.o.o. u vlasništvu SDP-ove ekonomske vendete Marina Ivaniševića (osumnjičenog za sudjelovanje u aferi "reket") umjesto trenutnog proporcionalnog poreza na dohodak, porezi bi bili povišeni uvođenjem progresivne stope i to tako što će oni koji zarađuju do 1.000,00 KM mjesečno, državi i dalje plaćati mjesečni porez od 10%; oni koji zarađuju do 2.500,00 KM plaćat će i dodatnih 15% poreza na razliku zarade, oni čija se primanja penju do 5.000,00 KM  20% poreza, dok će oni čija poreska osnovica prelazi 5.000,00 KM plaćati 30% poreza na zarađenu razliku. 

Većina medija odlučno su osuđivali najavljeno povećanje poreza, izuzev nekolicine pod kontrolom SDP-a poput Federalne televizije ili Sarajevo-x.com, ali  čak ni oni nisu davali podršku najavljenim izmjenama zakona, nego su u najboljem slučaju bili neutralni ili su ih naprosto ignorirali. Ekonomski stručnjaci također su gotovo bili jednoglasni u osudi najavljenih povećanja i prognozirali su crn scenarij ukoliko bi zakon bio usvojen. Međutim, bitno drugačije i od većine medija i od ekonomista reagirali su obični građani čija su mišljenja glede povećanja poreza ostala podijeljena.
 
Tako smo na forumima mogli čitati, ali i u svakodnevnim razgovorima slušati žestoke rasprave na temu: za ili protiv progresivnog oporezivanja. Ljudi koji se protive povećanju poreza čine to ili iz razloga što osjećaju netrepeljivost prema platformaškoj vladi na čelu sa SDP-om pa ionako svaki njihov potez  dočekuju na nož, ili što je riječ o osobama čija su primanja veća od 1 000 km mjesečno pa će ovim zakonom biti direktno pogođeni, ili što su jednostavno u pitanju razumni i inteligentni ljudi koji su svjesni pogubnosti ovakvog zakona i pljačke koju Vlada namjerava sprovesti nad građanima. Bez obzira šta bio njihov povod te osobe su ipak svjesne nedaće koju najavljuje Vlada Federacije. Lično su mi bili daleko zanimljiviji argumenti pobornika uvođenja većih progresivnih stopa, očigledno vrlo zavidnih, frustriranih, ideološki fanatiziranih ili jednostavno tupavih ljudi. Najčešće teze u odbranu pljačke svojih "imućnijih" sunarodnjaka bile su tipa: "progresivni porezi postoje u većini evropskih zemalja (pa je to valjda samo po sebi dobro), plati koliko  zaradiš, "bogate" treba udariti po džepu, ovo je pravi socijaldemokratski potez", i slične besmislice od kojih se normalnom čovjeku može jedino želudac okrenuti. 
 
 
Socijala i zemlja obećana
 
No zavirimo u suštinu takvih razmišljanja. Dakle tačno je da većina evropskih država primjenjuje sistem progresivnog oporezivanja, koji se opet od države do države znantno razlikuje kako pa svojoj visini, tako i po raznim poreskim olakšicama. Tačno je i to da se socijaldemokrati tradicionalno zalažu za progresivno oporezivanje, ali to što je nešto socijaldemokratsko i primjenjeno u većini država Evrope ne znači da je i samo po sebi kvalitetno. U bh. javnosti svakodnevno bombardovanoj s ružičastom slikom Evropske unije koja je postala jedini politički cilj i ideal lješpšeg života, evropske zemlje se općenito doživljavaju kao rajevi na zemlji, i svi zakoni i pravila koji vladaju u njima su sami po sebi izvrsni. 
 
Evropljani svoj prosperitet i "državu blagostanja" mogu zahvaliti mukotrpnom i predanom radu svojih predaka iz prethodnih nekoliko generacija, koji su iza sebe ostavili snažne industrijske zemlje i velike količine akumuliranog kapitala. Međutim današnja situacija  nije ni blizu tako sjajna u superdržavi Evropskoj uniji koju potresa nova finansijska kriza i čijih se nekoliko članica nalazi pred bankrotom, a upitna je i sudbina zajedničke valute Eura.  Osim toga mogućnost da žive u "socijalnoj državi" koja kako to socijalisti vole reći "brine o građanima od rođenja do groba" Evropljane prosječno košta oko 50% njihove ukupne mjesečne zarade koja se kroz poreska oduzimanja skladišti na vladinim računima.Socijalna država podrazumijeva uglavnom da jednu polovinu godine morate raditi za državu, a drugu polovinu za sebe, i da želite svoj dohodak povjeravati raznim birokratskim apartčcima jer valjda oni bolje od vas znaju kako treba raspolagati sa vašim novcem. 
Također logika "ko zaradi više, treba više da plati" nema nikakvo smisleno uporište. Prije svega ako država ima dovoljno sredstava da finansira potrebe koje građani žele da budu javne, čemu onda težiti tome da se dodatna sredstva daju na raspolaganje vladajućoj stukturi . U slučaju jedinsteve porezne stope na dohodak na 10% kakvu imamo danas u Federaciji, osoba koja zarađuje 2 000 km plaća 200 km poreza, dok osoba sa 1 000 plaća 100 km. Dakle onaj ko zarađuje duplo više, plaća i duplo veći porez, sasvim logično i pravedno, zar ne? No po novom zakonu osoba čija su primanja 2 000 km bi sada plaćala 400 km poreza na dohodak, dakle četiri puta više od osobe čija primanja ne prelaze 1 000 km. Koje je razumno uporište u zalaganju da osoba sa 2 puta većom platom plaća 4 puta više poreza, s tim porezna opterećenja postaju sve veća sa visinom primanja? 
 
Glavni argument pobornika progresivnog oporezivanja je da se na taj način postiže famozna "socijalna pravda". No niko dosad nije uspio razjasniti koje je to logičko objašnjenje i opravdanje za nasilno uspostavljanje "socijalne pravde" i šta ona tačno treba podrazumijevati. Koliko pojedinac A ima pravo steći materijalnog bogastva prije nego što zaključimo da mu je to previše, ili koliko pojedinac A smije biti bogatiji od pojedinca B pa da u društvu ne vlada socijalna nepravda? Tržište, na žalost ljevičara, ne poznaje nikakve principe socijalne pravde, nego uvažava samo zasluge i dobrobit koju pojedinac donosi društvu, pa ga u skladu s tim i materijalno nagrađuje. Fudbalski tim Vratnika sasvim sigurno neće pratiti jednak broj ljudi kao i Barcelonu, tako da jedan fudbaler Vratnika koga evenutalno gledaju samo porodica i prijatelji ni u kom slučaju ne može imati ni približna primanja kao jedan Messi koji svojim bravurama oduševljava milione ljudi širom svijeta.
Ali s druge strane na svu sreću postoji pravednik u vidu socijalne države koji uskače da pomogne pojedincu B koji zarađuje manje od pojedinca A, tako što pojedincu A oduzme veći dio njegove zarade. Na kraju pojedinac B nema ništa više nego prije, ali šta se može porediti sa veličanstvenim osjećajem socijalne pravde kada znate da niste mnogo siromašniji od vašeg sugrađanina.
 
Od socijaldemokratskih suptilnih metoda pljačkanja ljudi kroz usvajanje zakona, mnogo konkretniji su bili boljševici i razni komunistički dikatorski režimi koji su "socijalnu pravdu" postizali nacionalizacijom, nasilnim oduzimanjem imovine, terorom i obračunom s klasnim neprijateljima.
 
 
Štetočine koje nas vode u propast
 
Istini za volju odluka o povećanju koju Vlada Federacije namjerava sprovesti nije čak ni vođena socijaldemokratskim pobudom i željom da u društvo uspostave "socijalnu pravdu", ali ti argumenti uvijek posluže kao dobar spin za fanatiziranu ljevičarsku masu koja nažalost ne nedostaje nijednom društvu. Motiv Vlade za donošenjem ovakve odluke vrlo je alarmantan i dugoročno nanosi veliku štetu građanima. Federacija BiH prosječno ima jednu od najvećih stopa javne potrošnje u Evropi, administracija zapošljava blizu 100 000 hiljada ljudi, a čak 12,4% stanovnika Federacija prima socijalnu pomoć (najvećim dijelom su u pitanju boračke naknade). Jasno je da ovoliki stepen javne potrošnje dugoročno nije održiv, ali niti jedna dosadašnja vlada se nije usudila učiniti bolne rezove i krenuti u smanjenje potrošnje. Dapače, vođeni čistim političkim populizmom i strahom od socijalnog bunta vlade smišljaju sve moguće načine da obezbijede dodatna sredstva kako bi finansirali ogromnu i krajnje štetnu javnu potrošnju. 2008. vlada Mutafa Mujezinovića problem je "riješila" zaduživanjem kod MMF-a, a sav novac je potrošen na finansiranja javne uprave. Danas kada je kasa ponovo ispražnjena,  premijer Nermin Nikšić se odlučuje da udari na jedino što mu je još ostalo, malobrojne zdrave snage bh. ekonomije.
 
Niti jedna vlada nema hrabrosti ni odlučnosti da učini ono što je neophodno, a to je rezanje javne potrošnje i rasterećenje privrede koje bi omogućilo razvoj preduzetništva i otvaranje novih radnih mjesta. Umjesto toga vještački se na životu održavaju neodrživi i katastrofalni socijalni programi i nagomilana administracija, a u to ime dodatno se pljačkaju i siromaše građani Federacije. Sve dok jednog dana taj prenapuhani balon pun metana ne pukne, a BiH ne zadesi sudbina Gčke. Živi bili pa vidjeli! A ljevičarskim tupanima i ljubomornim fanaticima ostaje utjeha da se naša vlada bori za "socijalnu pravdu" i da je njihova sreća u tome što će njihov uspješniji i cijenjeniji sugrađanin imati manje nego.