Na hrvatskom sajtu Dokumentarci.com.hr naletih na Austrijski dokumentarac produciran 2008 godine pod nazivom Let's Make Money (u prevodu: Uzmimo lovu) sa prevodom na hrvatski jezik.
Uzmimo lovu je interesantan i informativan dokumentarac koji svakako preporučujem za pogledati. U njemu se publika može podsjetiti na izuzetno teške životne uslove u zemljama trećeg svijeta i naučiti da je njihova bijeda zapravo djelomično rezultat ekonomskog protekcionizma zapada, razljutiti se spoznajom kako bankari raspolažu novcem građana, i alarmirati zabrinjavajućim ekonomskim katastrofama u izgradnji, kao što je rastući balon nekretnina u Španiji. Međutim, razlog zbog kojeg sam se nakanio napraviti ovaj blog post je taj što po mome mišljenju ovaj dokumentarac pravi potpuno pogrešne zaključke, te ukratko želim ukazati na neke od njih.
Ono što se u njemu navodi kao neoliberalni kapitalizam je u stvari drugarski (crony) kapitalizam, odnosno korporatizam, odnosno korporacijski fasizam – što nema nikakve veze sa kapitalizmom slobodnog tržišta, kojeg svijet skoro nikada nije iskusio., a zasigurno nikada u njegovoj punoj mjeri.
Dalje, globalizacija se pominje kao zlo koje uništava način života na zapadu. No, sama riječ globalizacija ne mora značiti ni dobro ni loše, važan je kontekst koji pod time podrazumijevamo. Globalizacija u smislu slobodne trgovine je jako pozitivna stvar, jer između ostalog dovodi do efikasnije alokacije resursa, veće produktivnosti, jeftinijih proizvoda i usluga, i na kraju do šire, bolje, i pravednije preraspodjele bogatstva putem poticajnog produktivnog rada a ne putem demotivirajuće socijalne pravde. Globalizacija u smislu harmonizacije pod jednom centralnom vlasti, kao što je to slučaj unutar Evropske Unije, je jako loša stvar, jer stvara jednake zakone za sve, i tamo gdje ljudima to odgovara i tamo gdje im ne odgovara., a umanjuje njihovu moć da utiču u odlučivanju pri donošenju tih zakona. Harmonizacija takođe dovodi do smanjenja i eventualnog prestanka trzišne kompeticije, uvođenja proizvodnih kvota uspješnijim, i davanja subvencija propalim preduzećima. Dakle to sve nipošto ne liči na taj “zloglasni” kapitalizam slobodnog tržišta: gdje je su pravila igre takva da se uspjeh nagrađuje obrtom (tj. glasanjem iz novčanika potrošača), a neuspjeh propada bez pomoći države, a što je obrnuto gore navedenom slučaju korporatizma – zapravo onome o čemu ovaj dokumentarac govori.
Značajna pažnja posvećena je i napadu na poreske rajeve (Tax Havens), što je takođe neopravdano. Poreski rajevi su inovativan odgovor ljudi i tržišta na tiraniju država koje pokusavaju da do iznemoglosti oporezuju plodove individualnog rada. Šta ima pogrešno i nemoralno u tome što pojedinac želi izbjeći dvostruko oporezivanje pošteno zarađenog novca? Jednom se to čini kroz porez na platu, a drugi put kao porez na ušteđevinu. Sasvim je za očekivati da se novac iz država koje to praktikuju seli u one koje nemaju takvu praksu dvostrukog oporezivanja. Ako se sav taj novac na kraju investira drugdje u svijetu, za to je kriva sama država zbog svojih nepovoljnih preduzetničkih prilika, a ne zbog poštenih građana koji žele sačuvati svoj novac ili/i investirati ga tamo gdje će dati najveći povrat. To nije kriminal već zdrav razum.