Već sedam godina živim u Sarajevu i vremenom je taj grad utjecao na mene na razne načine, od naglaska na koji izgovaram neke riječi do potpune zamjene nekih riječi za druge radi lakše komunikacije.
Ovdje bih pomenuo dvije riječi s kojima sam imao najviše problema, „kruh“ i „kava“.
Pravilo je bilo da kada sam god u pekari zatražio „kruh“, u pravilu sam uvijek dobio odgovor u pitanju „jel' hljeb?“ ili ako sam u kafiću naručio „kavu“, odgovor bi opet bio sličan „jel' kafu?“. Da su to uvijek bile provokacije, ili nerazumijevanje termina, ili susret trgovca sa neobičnim terminom nisam siguran, ali to i nije tema ovog pisanja.
Tema je naime moj nedavni konflikt sa jednim vlasnikom ugostiteljskog objekta.
Moj radni kolega je u tom lokalu kao i svaki dan popio svoju „kavu“ i prilikom ranijeg odlaska kući je sa pomenutim ugostetljem razgovarao o „kavi“ u nekoj od zezancija vezano za opkladu u kojoj netko nekome treba platiti kavu.
Nešto kasnije, pomenuti ugostitelj je navratio do naše firme gdje je ispred mene, a u priči sa mojim drugim radnim kolegama, spomenuo razgovor o kavi sa prvim. Ugostitelj je mojim kolegama ispričao kako je našem radnom kolegi htjeo kazati da kod njega nema „kave“ te da on kavu može naručiti na nekom drugom mjestu. Međutim, iz nekog razloga mu nije to rekao. A pošto sam ja tada čuo njegovu priču, savjest mi nije dozvolila da ne reagujem zbog te diskrimacije, te sam se oglasio rekavši mu da to nije u redu, da treba da se stidi zbog toga, i da ja neću više nikada kod njega kupiti niti kafu jer nema i „kave“.
Naravno, ugostitelj ima apsolutno pravo da u svom kafiću ne prodaje „kavu“, to je njegov slobodni izbor. Ja također kao konzument crnog napitka, s obzirom da imamo slobodno tržište, mogu da potražim prvi objekat u kojem se prodaje kava, koji igrom slučaja postoji odmah do ovoga u kom kave „nema“.
Iz ovog primjera možemo vidjeti kako tržište reguliše samo sebe kroz izbor pojedinca i tržišnu konkurenciju. Biznismen je slobodan diskriminirati na štetu mušterija koje mu se ne dopadaju, a mušterije su slobodne diskriminirati na štetu biznismena čiji rad im se ne dopada. Napomenimo ovdje da ništa na svijetu ne može potpuno eliminisati diskriminaciju. Međutim, donošenje zakona i kažnjavanje diskriminacije u privatnom sektoru od strane države, ne samo da je nedjelotvorno, već je i štetno po društvo i privredu, jer zahtjeva dodatno trošenje budžeta na dodatne armije utjerivača pravde koji su neefikasni i podložni su korumpiranosti. Tržište će međutim diskriminaciju svesti na minimum, jer će biznisi koji diskriminiraju protiv određenih potrošača vrlo brzo postati izbjegavani, i na kraju će propasti, a oni biznisi koji ne diskriminiraju će steći ugled potrošača i na taj način profitirati.