Mudar čovjek je jednom definisao “ludilo” kao stalno ponavljanje jedne te iste stvari i očekivanja drugačijih rezultata. Od izbora do izbora narod Bosne i Hercegovine izabire iste stranke i iste korumpirane političare u vlast i nada se da će možda ovaj put stvari biti drugačije. Takvo postupanje i uvjerenje je očigledan primjer “ludila”.
Istina je da je naš narod kroz mnoge generacije indoktriniran sa socijalističkim idejama, i zato smo prirodno skloni viđenju državne vlasti kao odgovor na sve naše probleme. Kad god se suočimo sa novim problemom, očekujemo od vlade da ga riješi za nas. Pod izgovorom da čine plemenitu stvar i brinu se o narodu, političari presretno skaču na mogućnost da sebi dodjele još veće političke moći.
Čak i pored toga, namjera političara da pomognu građanima je gotovo uvijek dobronamjerna. Međutim, problem je u tome što smo mi građani skloni rasuđivati o postupcima vlasti na osnovu njihovih dobrih namjera, a ne na osnovu postignutih rezultata.
Obećanja političara da će građanima obezbijediti besplatne stvari su za građane neodoljiva, a svi znamo da ništa nikada nije besplatno, i da Deda Mraz ne postoji. Ova istina doista zvuči okrutno, pogotovo za malu djecu, ali činjenica je da je ona istinita, Djeda Mraz uistinu ne postoji, i nista na svijetu nije besplatno. Vlada ne stvara bogatstvo, već ga samo troši i raspodjeljuje. Sve bogatstvo jedne države stvorili su njeni vrijedni građani. Stoga da bi ispunili svoja obećanja političari moraju da se ponašaju kao Robin Hud, i koriste zakon i silu vlasti da oduzmu bogatstvo od onih koji imaju i daju ga onima koji nemaju.
A plemeniti Robin Hud je toliko zauzet sa zbrinjavanjem siromašnih da on uopšte nema vremena da uzgaja i proizvodi hranu za svoje potrebe. Dakle on ne samo da raspodeljuje bogatstvo, već se njime i hrani. Stoga vrijedi postaviti pitanje da li ima mogućnosti da se ovaj slavni i plemeniti junak više brine o sebi nego svojim štićenicima? To zasigurno izgleda tačno kada je riječ o vladi Bosne i Hercegovine.
Zatim tu je i neosporno pitanje monopola. Kada vlada obezbeđuje usluge, ona koristi svoju moć da bi obezakonila i eliminisala konkurenciju od ulaska na tržište. Bez konkurencije i potrebe da brine o snagama slobodnog tržišta, vlada je slobodna da pruža nekvalitetne i nedovoljne socijalne programe bez straha da će ostati bez posla. Ona tjera sve svoje radne građane da plate za njene monopolističke usluge, bez obzira da li oni imaju potrebu za njima i da li ih koriste ili ne. Kada se građani pobune i zatraže bolje usluge, vlada odgovori sa utrošenjem još većih suma novca da popravi ono što je već preskupo i nepopravljivo.
Da i ne spominjemo činjenicu da vlada ne mari za efikasno trošenje novca poreskih obveznika. Zašto bi marila kada potrošena sredstva nije nikad ni zaradila. Kao što je Nobelovac Milton Friedman famozno iskazao: “niko ne troši tuđi novac pažljivo i efikasno kao što troši svoj vlastiti.”
Sa ovako velikom i rasipničkom vlasti, koja maksimalno oporezuje građane, obećavajući i davajući toliko besplatnih izdataka lijenjivcima i onima koji nisu rođeni pod srećnom zvijezdom, teret koji pada na već prekomjerno oporezovani segment produktivnog društva je ogroman. U zemlji kao što je naša, sa velikom vladom i socijalnom državom, naš vrijedni narod gubi podsticaj da radi i umesto toga dobija podsticaj za ljenost i stojanje u redu za vladine izdatke. Odjednom je onih koji proizvode sve manje i manje, a gladnih usta koja čekaju da se nahrane je sve više i više. Zašto raditi kada će se vlada pobrinuti za sve nas? Ravnopravnost na ciljnoj liniji, socijalna pravda u svome najboljem izdanju! Mi i dalje upražnjavamo dobru staru komunističku doktrinu Karla Marksa: “od svakog u skladu sa njegovim sposobnostima, svakome u skladu prema njegovim potrebama.”
Nakon više od dvije decenije od pada Sovjetskog Saveza, i više od decenije demokratcije u Bosni i Hercegovini, naša država uspjela je da ostane socijalistička kao i u prethodnih pola vijeka. Ovaj nastavak oslanjanje na socijalizam i veliku vladu nastavlja pružati iste prepoznatljive rezultate koji su postizani za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Slijedeće su primjeri nekih važnijih državnih programa i njihovih dobro poznatih rezultata:
Upravljanje ekonomijom i zaposlenošću:
Kao i u svakoj drugoj socijalističkoj državi, od vlade Bosne i Hercegovine se očekuje da uravlja ekonomijom i osigura punu zaposlenost njenih građana. Kada je čak i komunistička Kina shvatila činjenicu da u svijetu prosperiraju samo one ekonomije koje su zasnovane na kapitalizmu slobodnog tržišta, kao i da nova radna mjesta mogu stvoriti samo biznismeni, potpuno je začuđujuće da mi niti nakon sveg ovog vremena ne odustajemo od socijalizma i državnog upravljanja ekonomijom. Vlada BiH negativno utiče na ekonomiju tako što koristi zakon da sputava privatni sektor. Građani mogu biti zahvalni isključivo vladi zbog razloga što je nezaposlenost u Bosni i Hercegovini u toku protekle decenije iznosila više od 50%.
Dakle, očigledno pitanje koje se javlja je: da još uvijek treba da se oslanjamo na vlast da upravlja našom privredom i stvara radna mjesta? Ili je vrijeme da se ugledamo na komunističku Kinu i pustimo tržište da se samo reguliše i da obrtnici neometano posluju i stvaraju nove prilike i nova radna mjesta. Zašto platiti velike masne plate državnim zvaničnicima kada očigledno nisu u stanju da rade stvari koje na prvom mjestu nipošto ne bi smjeli da rade?
Obrazovanje:
Sa izuzetkom nekolicine privatnih škola, vlada BiH ima potpunu kontrolu i monopolij nad obrazovanjem u našoj zemlji. Zaštićeno od konkurencije, državno školstvo pruža loše obrazovne usluge svojim građanima. Nastavnici državnog školstva upravljaju moćnim sindikatom učitelja, i putem njega koriste političku moć da utiču na javno finansiranje škola i odupru se konkurenciji škola iz privatnog sektora. Loše škole i loši nastavnici stoga mogu neometano i dalje da nastave sa radom. Javne škole su odgovorne samo vladi, a ne roditeljima učenika. Vlada obavezuje sve škole, uključujući i one privatne, da rade u skladu sa nacionalnim planom i programom, i tako umanjuju različitosti među skolama i spotiču motivisanost i performanse nastavnika. Prosvjetna politika, zasnovana na sistemu gdje jedan sistem važi za sve, obezbjeđuje da sve škole pružaju isti kvalitet obrazovanja, što proizvodi obrazovnu jednakost za sve studente, bez mogućnosti za razvoj specijalnog talenta. Ova jednakost takođe ostavlja roditelje i učenike bez pravog izbora škola, što uništava potrebu skola da se bave inovacijom, unaprijeđenjem, i konkurentnosti u edukaciji. Zasto ulagati trud kada je i minimum dovoljan i kada niko ne mari. Da li trebamo i dalje dopustiti da vlada BiH i dalje traći novac građana, pružanjem obrazovanja lošeg kvaliteta, i ne pružajući nikakvog izbora u vezi kako i gde da obrazujemo našu djecu?
Zdravstvena zaštita:
Vlada drži monopol i u zdravstvu. Kao i u ranijem primjeru, nedostatak tržišnih snaga omogućava vladi da manjka u pružanju zdravstvenih usluga. Oni koji nisu zdravstveno osigurani skupo plaćaju zdravstvene usluge.
Međutim ni oni koji imaju zdravstvena osiguranja nisu u mnogo boljoj prilici. Zdravstvena zaštita je nedovoljno financirana zbog čega zdravstveni radnici često štrajkuju. Zdravstvene ustanove u takvim situacijama često odbijaju da prihvate i liječe pacijenate, čak i one u kritičnom stanju. Kada je zdravstvena njega dostupna, ona je neadekvatna i nekvalitetna. Treba i dalje da se oslanjamo na nepopravljivo socijalizovano zdravstvo?
Penziono:
Vlada BiH ima apsolutnu vlast nad penzijskim zakonom i sredstvima građana, samovoljno namečući poreske stope i iznose koje penzioneri dobijaju. Prosječni penzioner prima penziju koja je dovoljna za sprečavanje gladi i plaćanje mjesečnih računa, što ga drži neposredno iznad linije siromaštva. Međutim, prosječna mirovina penzionisanih vladinih službenika je 8 - 10 puta veća od mirovine običnog smrtnika. Važno je pomenuti i to da naša velika i korumpirana vlada nemože stati u kraj penzionisanju lica koji nemaju prava niti ispunjene uslove za penzionisanje. Da li je došlo krajnje vreme da se privatizuje državni penzioni sistem i stavi pod kontrolu pojedinca koji će sam znati odlučiti koliko novca da izdvaja i koliko da koristi kada za to dodje potreba?
Ostali društveni problemi:
Visok stepen nacionalizma i podjele među etničkim grupama rezultira u borbi za vlast i nepoštivanje manjina. Naša vlada (čitaj: političke partije na vlasti) pogoršavaju ove probleme ispoljavanjem otvorene pristrasnosti prema većinskim etničkim grupama, kako na nacionalnom tako i na lokalnim nivoima vlasti. Da li je došlo vrijeme da prestanemo da tretiramo ljude kao pripadnike određenih grupa i počnemo da ih tretiramo kao pojedince? Da li je vreme da se prestane sa zaštitom manjina i počne štititi pojedinac? Da li je krajnje vrijeme da prestanemo biti nacija u kojoj vlada većina i postanemo nacija u kojoj je vlast u rukama pojedinca?
Zaključak:
Rješenje za sve gore navedene i kao i mnoge druge probleme Bosne i Hercegovine stoji u minimalnoj vladi. To rješenje nalaže da mi građani prestanemo da se oslanjamo na vladu da riješava naše probleme i da se brine za nas. Pojedinac treba iskoristiti svoju individualnu slobodu i sam se pobrinuti za sebe. Nema razloga zašto pojedinac nemože iskoristiti prednosti slobodnog tržista da se zaposli, priušti i pohađa skolu po svome vlastitom izboru, izabere zdravstvene ustanove i njihove usluge po želji, i sam brine o svome mirovinskom fondu. Nema razloga zašto vlada nebi mogla biti umanjena da vrši samo njene osnovne funkcije: policija, vojska, i pravosuđe. U socijalističkoj zemlji poput naše gde su socijalističke i nacionalističko-socijalističke partije na vlasti i u opoziciji, ovakva ideja zvuči revolucionarno, i kao takva je neprihvatljiva. Svi političari vole da uživaju političku moć, i nipošto ne žele da je se odreknu. To je upravo razlog zbog kojeg će naša vlada nastaviti da raste, i zbog kojeg će naša noćna mora ne samo da se nastavi nego i pogorša.
Iz svega gore navedenog postaje očigledno da su potrebne nove ideje, nova energija, i novo rukovodstvo da usmjeri Bosnu i Hercegovinu na ispravni put. Obrazovanjem pojedinca Bosne i Hercegovine o individualnoj slobodi i prednostima minimalne vlade, možemo promeniti njihove percepcije o korisnosti i ispravnoj ulozi vlade, staviti kraj apatiji, vratiti vjeru u slobodu i ličnu odgovornost, prekinuti sav nacionalizam, stvoriti mogućnosti za sve pojedince da poboljšaju svoje živote, i stvori prosperitetnu budućnost za sebe i buduće generacije.
Mudar čovjek je jednom definisao “ludilo” kao stalno ponavljanje jedne te iste stvari i očekivanja drugačijih rezultata. Od izbora do izbora narod Bosne i Hercegovine izabire iste stranke i iste korumpirane političare u vlast i nada se da će možda ovaj put stvari biti drugačije. Takvo postupanje i uvjerenje je očigledan primjer “ludila”.
Istina je da je naš narod kroz mnoge generacije indoktriniran sa socijalističkim idejama, i zato smo prirodno skloni viđenju državne vlasti kao odgovor na sve naše probleme. Kad god se suočimo sa novim problemom, očekujemo od vlade da ga riješi za nas. Pod izgovorom da čine plemenitu stvar i brinu se o narodu, političari presretno skaču na mogućnost da sebi dodjele još veće političke moći.
Čak i pored toga, namjera političara da pomognu građanima je gotovo uvijek dobronamjerna. Međutim, problem je u tome što smo mi građani skloni rasuđivati o postupcima vlasti na osnovu njihovih dobrih namjera, a ne na osnovu postignutih rezultata.
Obećanja političara da će građanima obezbijediti besplatne stvari su za građane neodoljiva, a svi znamo da ništa nikada nije besplatno, i da Deda Mraz ne postoji. Ova istina doista zvuči okrutno, pogotovo za malu djecu, ali činjenica je da je ona istinita, Djeda Mraz uistinu ne postoji, i nista na svijetu nije besplatno. Vlada ne stvara bogatstvo, već ga samo troši i raspodjeljuje. Sve bogatstvo jedne države stvorili su njeni vrijedni građani. Stoga da bi ispunili svoja obećanja političari moraju da se ponašaju kao Robin Hud, i koriste zakon i silu vlasti da oduzmu bogatstvo od onih koji imaju i daju ga onima koji nemaju.
A plemeniti Robin Hud je toliko zauzet sa zbrinjavanjem siromašnih da on uopšte nema vremena da uzgaja i proizvodi hranu za svoje potrebe. Dakle on ne samo da raspodeljuje bogatstvo, već se njime i hrani. Stoga vrijedi postaviti pitanje da li ima mogućnosti da se ovaj slavni i plemeniti junak više brine o sebi nego svojim štićenicima? To zasigurno izgleda tačno kada je riječ o vladi Bosne i Hercegovine.
Zatim tu je i neosporno pitanje monopola. Kada vlada obezbeđuje usluge, ona koristi svoju moć da bi obezakonila i eliminisala konkurenciju od ulaska na tržište. Bez konkurencije i potrebe da brine o snagama slobodnog tržišta, vlada je slobodna da pruža nekvalitetne i nedovoljne socijalne programe bez straha da će ostati bez posla. Ona tjera sve svoje radne građane da plate za njene monopolističke usluge, bez obzira da li oni imaju potrebu za njima i da li ih koriste ili ne. Kada se građani pobune i zatraže bolje usluge, vlada odgovori sa utrošenjem još većih suma novca da popravi ono što je već preskupo i nepopravljivo.
Da i ne spominjemo činjenicu da vlada ne mari za efikasno trošenje novca poreskih obveznika. Zašto bi marila kada potrošena sredstva nije nikad ni zaradila. Kao što je Nobelovac Milton Friedman famozno iskazao: “niko ne troši tuđi novac pažljivo i efikasno kao što troši svoj vlastiti.”
Sa ovako velikom i rasipničkom vlasti, koja maksimalno oporezuje građane, obećavajući i davajući toliko besplatnih izdataka lijenjivcima i onima koji nisu rođeni pod srećnom zvijezdom, teret koji pada na već prekomjerno oporezovani segment produktivnog društva je ogroman. U zemlji kao što je naša, sa velikom vladom i socijalnom državom, naš vrijedni narod gubi podsticaj da radi i umesto toga dobija podsticaj za ljenost i stojanje u redu za vladine izdatke. Odjednom je onih koji proizvode sve manje i manje, a gladnih usta koja čekaju da se nahrane je sve više i više. Zašto raditi kada će se vlada pobrinuti za sve nas? Ravnopravnost na ciljnoj liniji, socijalna pravda u svome najboljem izdanju! Mi i dalje upražnjavamo dobru staru komunističku doktrinu Karla Marksa: “od svakog u skladu sa njegovim sposobnostima, svakome u skladu prema njegovim potrebama.”
Nakon više od dvije decenije od pada Sovjetskog Saveza, i više od decenije demokratcije u Bosni i Hercegovini, naša država uspjela je da ostane socijalistička kao i u prethodnih pola vijeka. Ovaj nastavak oslanjanje na socijalizam i veliku vladu nastavlja pružati iste prepoznatljive rezultate koji su postizani za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Slijedeće su primjeri nekih važnijih državnih programa i njihovih dobro poznatih rezultata:
Upravljanje ekonomijom i zaposlenošću:
Kao i u svakoj drugoj socijalističkoj državi, od vlade Bosne i Hercegovine se očekuje da uravlja ekonomijom i osigura punu zaposlenost njenih građana. Kada je čak i komunistička Kina shvatila činjenicu da u svijetu prosperiraju samo one ekonomije koje su zasnovane na kapitalizmu slobodnog tržišta, kao i da nova radna mjesta mogu stvoriti samo biznismeni, potpuno je začuđujuće da mi niti nakon sveg ovog vremena ne odustajemo od socijalizma i državnog upravljanja ekonomijom. Vlada BiH negativno utiče na ekonomiju tako što koristi zakon da sputava privatni sektor. Građani mogu biti zahvalni isključivo vladi zbog razloga što je nezaposlenost u Bosni i Hercegovini u toku protekle decenije iznosila više od 50%.
Dakle, očigledno pitanje koje se javlja je: da još uvijek treba da se oslanjamo na vlast da upravlja našom privredom i stvara radna mjesta? Ili je vrijeme da se ugledamo na komunističku Kinu i pustimo tržište da se samo reguliše i da obrtnici neometano posluju i stvaraju nove prilike i nova radna mjesta. Zašto platiti velike masne plate državnim zvaničnicima kada očigledno nisu u stanju da rade stvari koje na prvom mjestu nipošto ne bi smjeli da rade?
Obrazovanje:
Sa izuzetkom nekolicine privatnih škola, vlada BiH ima potpunu kontrolu i monopolij nad obrazovanjem u našoj zemlji. Zaštićeno od konkurencije, državno školstvo pruža loše obrazovne usluge svojim građanima. Nastavnici državnog školstva upravljaju moćnim sindikatom učitelja, i putem njega koriste političku moć da utiču na javno finansiranje škola i odupru se konkurenciji škola iz privatnog sektora. Loše škole i loši nastavnici stoga mogu neometano i dalje da nastave sa radom. Javne škole su odgovorne samo vladi, a ne roditeljima učenika. Vlada obavezuje sve škole, uključujući i one privatne, da rade u skladu sa nacionalnim planom i programom, i tako umanjuju različitosti među skolama i spotiču motivisanost i performanse nastavnika. Prosvjetna politika, zasnovana na sistemu gdje jedan sistem važi za sve, obezbjeđuje da sve škole pružaju isti kvalitet obrazovanja, što proizvodi obrazovnu jednakost za sve studente, bez mogućnosti za razvoj specijalnog talenta. Ova jednakost takođe ostavlja roditelje i učenike bez pravog izbora škola, što uništava potrebu skola da se bave inovacijom, unaprijeđenjem, i konkurentnosti u edukaciji. Zasto ulagati trud kada je i minimum dovoljan i kada niko ne mari. Da li trebamo i dalje dopustiti da vlada BiH i dalje traći novac građana, pružanjem obrazovanja lošeg kvaliteta, i ne pružajući nikakvog izbora u vezi kako i gde da obrazujemo našu djecu?
Zdravstvena zaštita:
Vlada drži monopol i u zdravstvu. Kao i u ranijem primjeru, nedostatak tržišnih snaga omogućava vladi da manjka u pružanju zdravstvenih usluga. Oni koji nisu zdravstveno osigurani skupo plaćaju zdravstvene usluge.
Međutim ni oni koji imaju zdravstvena osiguranja nisu u mnogo boljoj prilici. Zdravstvena zaštita je nedovoljno financirana zbog čega zdravstveni radnici često štrajkuju. Zdravstvene ustanove u takvim situacijama često odbijaju da prihvate i liječe pacijenate, čak i one u kritičnom stanju. Kada je zdravstvena njega dostupna, ona je neadekvatna i nekvalitetna. Treba i dalje da se oslanjamo na nepopravljivo socijalizovano zdravstvo?
Penziono:
Vlada BiH ima apsolutnu vlast nad penzijskim zakonom i sredstvima građana, samovoljno namečući poreske stope i iznose koje penzioneri dobijaju. Prosječni penzioner prima penziju koja je dovoljna za sprečavanje gladi i plaćanje mjesečnih računa, što ga drži neposredno iznad linije siromaštva. Međutim, prosječna mirovina penzionisanih vladinih službenika je 8 - 10 puta veća od mirovine običnog smrtnika. Važno je pomenuti i to da naša velika i korumpirana vlada nemože stati u kraj penzionisanju lica koji nemaju prava niti ispunjene uslove za penzionisanje. Da li je došlo krajnje vreme da se privatizuje državni penzioni sistem i stavi pod kontrolu pojedinca koji će sam znati odlučiti koliko novca da izdvaja i koliko da koristi kada za to dodje potreba?
Ostali društveni problemi:
Visok stepen nacionalizma i podjele među etničkim grupama rezultira u borbi za vlast i nepoštivanje manjina. Naša vlada (čitaj: političke partije na vlasti) pogoršavaju ove probleme ispoljavanjem otvorene pristrasnosti prema većinskim etničkim grupama, kako na nacionalnom tako i na lokalnim nivoima vlasti. Da li je došlo vrijeme da prestanemo da tretiramo ljude kao pripadnike određenih grupa i počnemo da ih tretiramo kao pojedince? Da li je vreme da se prestane sa zaštitom manjina i počne štititi pojedinac? Da li je krajnje vrijeme da prestanemo biti nacija u kojoj vlada većina i postanemo nacija u kojoj je vlast u rukama pojedinca?
Zaključak:
Rješenje za sve gore navedene i kao i mnoge druge probleme Bosne i Hercegovine stoji u minimalnoj vladi. To rješenje nalaže da mi građani prestanemo da se oslanjamo na vladu da riješava naše probleme i da se brine za nas. Pojedinac treba iskoristiti svoju individualnu slobodu i sam se pobrinuti za sebe. Nema razloga zašto pojedinac nemože iskoristiti prednosti slobodnog tržista da se zaposli, priušti i pohađa skolu po svome vlastitom izboru, izabere zdravstvene ustanove i njihove usluge po želji, i sam brine o svome mirovinskom fondu. Nema razloga zašto vlada nebi mogla biti umanjena da vrši samo njene osnovne funkcije: policija, vojska, i pravosuđe. U socijalističkoj zemlji poput naše gde su socijalističke i nacionalističko-socijalističke partije na vlasti i u opoziciji, ovakva ideja zvuči revolucionarno, i kao takva je neprihvatljiva. Svi političari vole da uživaju političku moć, i nipošto ne žele da je se odreknu. To je upravo razlog zbog kojeg će naša vlada nastaviti da raste, i zbog kojeg će naša noćna mora ne samo da se nastavi nego i pogorša.
Iz svega gore navedenog postaje očigledno da su potrebne nove ideje, nova energija, i novo rukovodstvo da usmjeri Bosnu i Hercegovinu na ispravni put. Obrazovanjem pojedinca Bosne i Hercegovine o individualnoj slobodi i prednostima minimalne vlade, možemo promeniti njihove percepcije o korisnosti i ispravnoj ulozi vlade, staviti kraj apatiji, vratiti vjeru u slobodu i ličnu odgovornost, prekinuti sav nacionalizam, stvoriti mogućnosti za sve pojedince da poboljšaju svoje živote, i stvori prosperitetnu budućnost za sebe i buduće generacije.