Jednostavna istina o vladi je da je ona neefikasna i rasipna, i kao takva građanima često čini više zla nego dobra. Zapravo, što je vlada veća, to je više štete prouzrokovano njenim naizgled dobronamjernim i plemenitim radom. Da bi dokazali ovu tvrdnju i izgradili argumente za superiornost klasičnog liberalizma, slobodnog društva, i minimalne vlade u odnosu na veliku socijalnu državu, pogledaćemo bliže u samu prirodu vlade:
Besplatne državne usluge nikada nisu besplatne!
Vlada ne pruža besplatne usluge svojim građanima. Vlada ne stvara bogatstvo, vlada samo redistributira bogatstvo. Stoga da bi vlada mogla činiti dobro, ona prvo mora obezbjediti resurse (novac) od nekuda. Vlada oporeziva građane da bi financirala sve besplatne usluge koje im pruža. To odjednom ne izgleda više toliko besplatno, zar ne?
Nasilna redistribucija bogatstva od strane države je nemoralna!
Svaki puta kada vlada donese novi zakon i uvede veći ili potpuno novi socijalni program, ona primora građane da za njega plaćaju, time oduzimajući njihovu slobodu i vlasništvo. To je kao Robin Hud na steroidima, vlada inicira silu da oduzme resurse od jedne grupe ljudi i daje ih drugima.
Državni programi i usluge guše privatni sektor!
Prisilno obavezivanje građana da plaćaju državne programe ih dodatno osiromašuje. Osiromašeni građani su onda primorani da koriste usluge države, jer je njihov novac već potrošen u te državne programe, i pojedinci nemaju više novca za plaćanje drugih boljih opcija koje pruža slobodno tržište.
Vlada nije sposobna da redistributira bogatstvo među svim građanima podjednako!
U demokratskim društvima, interesi većine su uvijek zadovoljeni prije interesa manjina. Vladavina većine diktira da će vlada uvijek raditi u korist onih koji su je izabrali, i u takvom uređenju ne postoji niti jedna količina zaštite koja može zaštititi manjine od nepravde. Svrha vlade ka postizanju jednakosti je stoga totalna lakrdija.
Državna distribucija bogatstva uništava inicijativu pojedinca da se sam o sebi brine, time podržavajući socijalu i siromaštvo!
Ovo je rezultat velike nepravde činjene stalnim oduzimanjem resursa od produktivnog dijela društva i davanjem neproduktivnom dijelu društva. Stoga zašto raditi marljivo kada će pojedinac svakako biti zbrinut od strane države, i pomoći mu da stigne na cilj u isto vrijema kada i oni koji drže čitavo društvo na svojim leđima. Iskoristimo blagodati socijalne države i pustimo da drugi idiot vuče jače i radi za nas!
Vlada je neefikasna i zahtjeva ogromne resurse da bi funkcionirala!
Isto kao i čuveni lopov koji u procesu raspodjele hrane siromašnima usput i sam sebe poslužuje, i to najboljim artiklima, tako i vlada sama sebe plaća onako kako ona misli da je primjereno, za uzvrat za sve Robin Hudske usluge koje nam pruža. Pošto naše javne sluge konzumiraju ogromna sredstva u vidu beneficija i lukrativnih plaća, i pošto njihov rad (redistribucija bogatstva) sam po sebi ne kreira nikakvo bogatstvo, čini državu ogromnim teretom društva.
Vlada je monopolij koji nema potrebu za unaprijeđenjem svoga rada i usluga!
Pošto država nema nikoga kome bi podnijela račune, ona nema inicijativu za poboljšanjem kvalitete i efikasnosti svoga rada. Državne socijalne usluge rade nezavisno od slobodnog tržišta i njihov monopolski status ih štiti od tržišnih sila, što ih čini imunima na opasnosti od propasti i ostajanja bez posla.
Država sputava inovaciju i napredak!
Kada država upravlja biznisom, inovacija i napredak prestaju. Zašto bi državni monopoli ulagali u inovacije kada mogu pružati iste proizvode i usluge iz godine u godinu, bez ikakvih negativnih posljedica po sebe samu.
Država je nesposobna da novac građana troši efikasno!
Vlada nema obzira prema cijeni niti vrijednosti svojih usluga, zbog činjenice da troši tuđi novac. Samo pojedinci mogu trošiti svoj vlastiti novac na najbolji mogući, najefikasniji način.
Moć u rukama državnih službenika omogućava postojanje korupcije!
Kada državni službenici imaju usluge na raspolaganju, oni ih rado prodaju i izvlače vlastitu korist. Ovaj problem postaje sve izražajniji što je vlada veća i moćnija. Stoga nije čudo da su političari namamljeni i vole političku moć. Zbog tog razloga, mnogi nepotrebni, rasipni, i često puta štetni državni programi i zakoni se donose svake godine. Ispod su neki tipični primjeri kako naše državne sluge koriste političku moć u svoju korist:
Građanin u situaciji: sa lokalnim opštinarom pri zahtjevu za rodni list, sa policajcem koji prijeti pisanjem saobraćajne kazne, sa gradskom upravom pri zahtjevu za građevinsku dozvolu, sa upravom šumarstva pri traženju dozvole za sječu vlastite šume, sa univerzitetskim profesorom u odlučivanju o prolaznosti i uspjehu studenta, sa lokalnim opštinarom pri procesiranju dokumentacije za otvaranje biznisa ili dokumentacije za donaciju, sa carinskim službenikom pri pregledu i carini robe poduzetnika efikasno ili usporenim tokom, ili je to politička stranka u dilemi određivanja cijene njihove koncesije, ili sudija koji odlučuje direkciju i cijenu njegove presude, ili gradska komisija pri odlučivanju koga izabrati kao pobjednika tendera, ili visoki vladini funkcioneri u odlučivanju količine povećanja njihovih mjesečnih plaća i budućih mirovina, sve do samoga vrha sa troglavim predsjedništvom, gdje se raspolaže sa ultimativnim moćima i gdje se prodaju najveće usluge.
za više o ovim temama, izaberite među dole navedenim linkovima
Jednostavna istina o vladi je da je ona neefikasna i rasipna, i kao takva građanima često čini više zla nego dobra. Zapravo, što je vlada veća, to je više štete prouzrokovano njenim naizgled dobronamjernim i plemenitim radom. Da bi dokazali ovu tvrdnju i izgradili argumente za superiornost klasičnog liberalizma, slobodnog društva, i minimalne vlade u odnosu na veliku socijalnu državu, pogledaćemo bliže u samu prirodu vlade:
Besplatne državne usluge nikada nisu besplatne!
Vlada ne pruža besplatne usluge svojim građanima. Vlada ne stvara bogatstvo, vlada samo redistributira bogatstvo. Stoga da bi vlada mogla činiti dobro, ona prvo mora obezbjediti resurse (novac) od nekuda. Vlada oporeziva građane da bi financirala sve besplatne usluge koje im pruža. To odjednom ne izgleda više toliko besplatno, zar ne?
Nasilna redistribucija bogatstva od strane države je nemoralna!
Svaki puta kada vlada donese novi zakon i uvede veći ili potpuno novi socijalni program, ona primora građane da za njega plaćaju, time oduzimajući njihovu slobodu i vlasništvo. To je kao Robin Hud na steroidima, vlada inicira silu da oduzme resurse od jedne grupe ljudi i daje ih drugima.
Državni programi i usluge guše privatni sektor!
Prisilno obavezivanje građana da plaćaju državne programe ih dodatno osiromašuje. Osiromašeni građani su onda primorani da koriste usluge države, jer je njihov novac već potrošen u te državne programe, i pojedinci nemaju više novca za plaćanje drugih boljih opcija koje pruža slobodno tržište.
Vlada nije sposobna da redistributira bogatstvo među svim građanima podjednako!
U demokratskim društvima, interesi većine su uvijek zadovoljeni prije interesa manjina. Vladavina većine diktira da će vlada uvijek raditi u korist onih koji su je izabrali, i u takvom uređenju ne postoji niti jedna količina zaštite koja može zaštititi manjine od nepravde. Svrha vlade ka postizanju jednakosti je stoga totalna lakrdija.
Državna distribucija bogatstva uništava inicijativu pojedinca da se sam o sebi brine, time podržavajući socijalu i siromaštvo!
Ovo je rezultat velike nepravde činjene stalnim oduzimanjem resursa od produktivnog dijela društva i davanjem neproduktivnom dijelu društva. Stoga zašto raditi marljivo kada će pojedinac svakako biti zbrinut od strane države, i pomoći mu da stigne na cilj u isto vrijema kada i oni koji drže čitavo društvo na svojim leđima. Iskoristimo blagodati socijalne države i pustimo da drugi idiot vuče jače i radi za nas!
Vlada je neefikasna i zahtjeva ogromne resurse da bi funkcionirala!
Isto kao i čuveni lopov koji u procesu raspodjele hrane siromašnima usput i sam sebe poslužuje, i to najboljim artiklima, tako i vlada sama sebe plaća onako kako ona misli da je primjereno, za uzvrat za sve Robin Hudske usluge koje nam pruža. Pošto naše javne sluge konzumiraju ogromna sredstva u vidu beneficija i lukrativnih plaća, i pošto njihov rad (redistribucija bogatstva) sam po sebi ne kreira nikakvo bogatstvo, čini državu ogromnim teretom društva.
Vlada je monopolij koji nema potrebu za unaprijeđenjem svoga rada i usluga!
Pošto država nema nikoga kome bi podnijela račune, ona nema inicijativu za poboljšanjem kvalitete i efikasnosti svoga rada. Državne socijalne usluge rade nezavisno od slobodnog tržišta i njihov monopolski status ih štiti od tržišnih sila, što ih čini imunima na opasnosti od propasti i ostajanja bez posla.
Država sputava inovaciju i napredak!
Kada država upravlja biznisom, inovacija i napredak prestaju. Zašto bi državni monopoli ulagali u inovacije kada mogu pružati iste proizvode i usluge iz godine u godinu, bez ikakvih negativnih posljedica po sebe samu.
Država je nesposobna da novac građana troši efikasno!
Vlada nema obzira prema cijeni niti vrijednosti svojih usluga, zbog činjenice da troši tuđi novac. Samo pojedinci mogu trošiti svoj vlastiti novac na najbolji mogući, najefikasniji način.
Moć u rukama državnih službenika omogućava postojanje korupcije!
Kada državni službenici imaju usluge na raspolaganju, oni ih rado prodaju i izvlače vlastitu korist. Ovaj problem postaje sve izražajniji što je vlada veća i moćnija. Stoga nije čudo da su političari namamljeni i vole političku moć. Zbog tog razloga, mnogi nepotrebni, rasipni, i često puta štetni državni programi i zakoni se donose svake godine. Ispod su neki tipični primjeri kako naše državne sluge koriste političku moć u svoju korist:
Građanin u situaciji: sa lokalnim opštinarom pri zahtjevu za rodni list, sa policajcem koji prijeti pisanjem saobraćajne kazne, sa gradskom upravom pri zahtjevu za građevinsku dozvolu, sa upravom šumarstva pri traženju dozvole za sječu vlastite šume, sa univerzitetskim profesorom u odlučivanju o prolaznosti i uspjehu studenta, sa lokalnim opštinarom pri procesiranju dokumentacije za otvaranje biznisa ili dokumentacije za donaciju, sa carinskim službenikom pri pregledu i carini robe poduzetnika efikasno ili usporenim tokom, ili je to politička stranka u dilemi određivanja cijene njihove koncesije, ili sudija koji odlučuje direkciju i cijenu njegove presude, ili gradska komisija pri odlučivanju koga izabrati kao pobjednika tendera, ili visoki vladini funkcioneri u odlučivanju količine povećanja njihovih mjesečnih plaća i budućih mirovina, sve do samoga vrha sa troglavim predsjedništvom, gdje se raspolaže sa ultimativnim moćima i gdje se prodaju najveće usluge.
za više o ovim temama, izaberite među dole navedenim linkovima