Donosimo vam odlomak iz poznate knjige „Antikapitalistički mentalitet“ Ludwiga von Misesa u kome autor na hiruški precizan način objašnjava psihološku pozadinu i uzroke sveprisutne mržnje prema kapitalizmu
Sada možemo pokušati dokučiti zašto ljudi preziru kapitalizam.
U društvu utemeljenom na kasti i statusu pojedinac može pripisati lošu sudbinu uslovima koji su izvan njegove kontrole. On je rob jer su nadljudske sile koje određuje sve postojanje njemu pripisale taj status. To nije njegovo djelovanje, ne postoji razlog da se srami svoje skromnosti. Njegova supruga ne može naći nedostatak njegovu položaju. Da mu prigovori: „Zašto nisi vojvoda? Kad bi bio vojvoda, ja bih bila vojvotkinja“, on bi joj odgovorio:
„Da sam se ja rodio kao vojvodin sin, ne bih oženio tebe, robinjo, oženio bih kćer drugog vojvode; to što ti nisi vojvotkinja isključivo je tvoja krivica; zašto nisi bila pametnija pri odabiru roditelja“.
U kapitalizmu su stvari drugačije. Ovdje svačiji životni položaj zavisi od njegovog djelovanja. Svako čije ambicije nisu potpuno zadovoljene jako dobro zna da je propustio prilike, da su ga sunarodnjaci ocijenili i da nije ispunio očekivanja. Da mu supruga prigovori: „Zašto zarađuješ samo osam dolara sedmično? Da si pametan kao tvoj prijatelj Paul, bio bi predradnik i ja bih uživala bolji život“, on bi postao svjestan svoje inferiornosti i osjećao bi se poniženim.
Često razglabana strogost kapitalizma ogleda se u činjenici da se svakome pristupa prema njegovom doprinusu dobrobiti sunarodnjaka. Princip svakome prema njegovim postignućima ne dopušta izvinjenja za lične nedostatke. Svako jako dobro zna da postoje mnogi ljudi poput njega koji su uspjeli ondje gdje on nije. Svako zna da su mnogi od onih ljudi kojima zavidi krenuli sa iste ona tačke s koje je i sam krenuo. I mnogo gore, on zna da i mnogi drugi to također znaju. U očima svoje supruge i djece uočava tihi prijekor: „Zašto nisi bio pametniji?“ Vidi kako se ljudi dive onima koji su bili uspješniji od njega i s prijezirom ili samilosti gledaju na njegov neuspjeh.
Ono što mnoge čini nesretnima u kapitalizmu jest činjenica da kapitalizam svima pruža priliku za postizanje najpoželjnije pozicije, koju, naravno, može postići samo nekolicina. Što god da je čovjek stekao za sebe samo je tračak onoga na šta ga je ambicija gurala. On uvijek vidi ljude koji su uspjeli gdje on nije. Postoje bližnji koji su ga pretekli i zbog kojih podsvjesno gaji kompleks inferiornosti. Takav je stav skitnice prema čovjeku koji ima redovan posao, takav je stav radnika prema predradniku, izvršnog direktora prema potpredsjedniku, potpredsjednika prema predsjedniku firme, čovjeka koji je vrijedan tristo hiljada dolara prema čovjeku koji je milioner i tako dalje. Svačije samopouzdanje i moralna ravnoteža potkopani su prizorom onih koji su dokazali veće sposobnosti i kapacitete. Svako je svjestan vlastitog poraza i nedostatnosti.
Dugi je niz njemačkih autora koji su radikalno odbacivali „zapadne“ ideje prosvjetiteljstva i socijalnu filozofiju racionalizma, utilitarizma i laissez fairea, kao i politika koje su razvijale te škole misli, otvorio Justus Möser. Jedan je od novih principa koji je izazvao Möserovu srdžbu bio zahtjev da se unapređenje vojnih časnika i javnih službenika podredi ličnoj zasluzi i sposobnosti, a ne službeničkom porijeklu ili plemenitaškoj liniji, starosti i dužini službe. Život u društvu u kojem bi uspjeh isključivo zavisio od lične zasluge, kaže Möser, bio bi jednostano neizdrživ. Ljudska je priroda takva da je svako sklon precijeniti vlastitu vrijednost i ono što zaslužuje. Ako je položaj čovjeka u životu uslovljen drugim čimbenicima, a ne unutarnjom izvrsnošću, oni koji ostanu na dnu ljestvice mogu se prešutno složiti oko takvoga ishoda, a znajući vlastitu vrijednost, ipak sadržati svoje dostojanstvo i samopoštovanje. No, drugačije je ukoliko zasluge odlučuju. Tada se neuspješni osjećaju uvrijeđenim i poniženim. Rezultat su mržnja i neprijateljstvo prema svima onima koji su ih nadmašili.
Kapitalistički sistem cijena i tržišta jest društvo u kojem zasluge i postignuća određuju čovjekov uspjeh ili neuspjeh. Što god mislili o Möserovom otporu prema principu zasluge, mora se priznati da je bio u pravu kad je opisivao neke od njegovih psiholoških posljedica. Imao je uvid u osjećanja svih onih koji su bili iskušani, a nisu zadovoljili.
Kako bi se utješio i povratio samopotvrdu, takav je čovjek u potrazi za žrtvenim janjetom. Pokušava se uvjeriti da nije on kriv. On je barem jednako sjajan, učinkovit i poduzetan kao i oni koji su ga nadmašili. Nažalost, ovaj naš zao društveni poredak ne dodjeljuje nagrade najzaslužnijima; on kruni nepoštene, beskrupulozne gadove, prevarante, one koji iskorištavaju “grube individualiste”. Ono što ga je učinilo neuspješnim njegovo je poštenje. Bio je previše pristojan da bi se služio trikovima kojima njegovi suparnici duguju svoj uspon. Uslovi u kapitalizmu su takvi da je čovjek primoran birati između vrline i siromaštva s jedne i poroka i bogastva s druge strane. On je, hvala Bogu, izabrao prvu opciju, a odbio drugu.
Ta potraga za žrtvenim janjetom stav je ljudi koji žive u društvenom pokretu koji se prema svakome odnosi u skladu s njegovim doprinosima dobrobiti sunarodnjaka i u kojem je svako kovač svoje sreće. U takvom je društvu svako čije ambicije nisu u potpunosti zadovoljene ljutit na sreću svih onih koji su bolje uspjeli. Luda izražava te osjećaje u kleveti i optužbi. Oni profinjeniji neće se upuštati u ličnu klevetu. Oni sublimiraju svoju mržnju u filozofiju, filozofiju antikapitalizma, kako bi utišali unutrašnji glas koji im govori da je njihov neuspjeh u potpunosti njihova krivica. Njihov fanatizam u odbrani kritike kapitalizma proizlazi upravo iz toga što se bore protiv vlastite svijesti o tome da je ona pogrešna.
Patnja zbog frustrirajućih ambicija svojestvena je ljudima koji žive u društvu jednakosti pred zakonom. Ona nije uzrokovana jednakošću pred zakonom već činjenicom da u društvu jednakosti pred zakonom nejednakost ljudi prema intelektualnim sposobnostima, snazi volje i primjene postaje vidljiva. Jaz između onoga što čovjek jest i što postiže te onoga što sam misli o vlastitim sposobnostima i postignućima nemilosrdno je otkriven. Sanjarenja o “pravednom” svijetu koji bi se prema svakom odnosio prema njihovoj “pravoj vrijednosti” sklonište je svih onih koji pate od nedostatka samopouzdanja.